Brzina mijenja sve. Svrha mijenja lidera.
- Jun 9
- 3 min read
Promjene su sve brže. Izgleda da se mi tu sve manje nešto pitamo. Sve više čekamo da nam jave kako ono na čemu smo zasnivali svoj pogled na svijet, pa samim tim i svoj osjećaj sigurnosti, više ne važi. Naša industrija. Naša znanja. Mi.
Vještačka inteligencija je ovo dovela na nivo koji većina nas više ni ne pokušava da razumije u njegovoj sveobuhvatnosti. Stvari koje ranije nismo razumjeli sada razumijemo još manje.
Liderstvo je, u svojoj biti, upravljanje promjenama. U svijetu bez promjena lideri ne bi bili potrebni. Samo poneki propovjednik statusa kvo. Biti lider u ovom vremenu znači ludu vožnju. Jahanje ogromnog talasa.
Darko Dožić, Osnivač Tango Natural | Spark govornik
Budimo se sa pitanjem: kako? Skupljamo se na sastancima i konferencijama i pitamo se šta uraditi.
Kad god sam u ovakvim nedoumicama, vraćam se za mene i dalje najsveobuhvatnijoj paradigmi života – argentinskom tangu. Znam da iza skladne kompleksnosti kojoj težimo uvijek moraju stajati uzemljenost i mir. Kakva god da je naša namjera, tek ako pokret sačeka da bude ukorijenjen, duboko povezan sa zemljom, i tek ako sačeka da nastane iz središta tijela – periferija može da pleše i očarava skladom. U suprotnom, imamo borbu.
Nismo imali vremena za dubinu. Moraćemo ga odvojiti za krizu u koju zbog toga upadamo.
Između te dvije krajnosti postoji mnogo nivoa. Zamislite koncentrične krugove koji se smanjuju dok jedan ne postane tačka – centar. Što smo dalje od njega, dok govorimo, hodamo, vodimo ili mislimo, dalje smo od mira i bliže smo strahu. Kako god tom strahu dali ime.
Zato majstori svake vještine znaju da uspijevaju bivanjem u središtu, a ne opsjednutošću radnjom.
Znate vjerovatno za Sinekov koncept tri koncentrična kruga – šta, kako i zašto – nabrojana od periferije ka centru. Manje-više većina zna šta radi, manje njih kako to rade i tek poneki zašto to rade. Brzi ples, brza vremena, brze promjene testiraju od čega smo napravljeni. Testiraju sa koliko dubokog mjesta nastaju naši impulsi. Odzvanja li samo "šta" i poneko "kako", ili mirno osjećamo svoje "zašto" i odatle stvaramo talas – kao kada kamenčić ubacimo u mirnu vodu.
Ostanimo kod plesa, ali derviškog. Ono što fantastično izgleda nama sa strane jeste derviš koji zapravo jednostavno sve vrijeme traži svoj centar. Kao i tango plesač, na izazove u kompleksnoj periferiji ne odgovara baveći se periferijom. Bavi se centrom koji određuje sve. Bavi se bivstvom od kojeg zavisi djelanje. I dozvoljava da djelanje bude odsjaj tog dubokog bivstva – kojem uvijek daje prioritet. Koliko god stvarnost zavodljivo pozivala da je nešto drugo hitnije.
U vremenima ekstremne kompleksnosti i promjene, stvari su sve nestalnije. Izgleda da nam ne ostaje ništa drugo nego da najzad poslušamo duhovne učitelje koji kažu da je nestalnost tu da bismo otkrili ono što je vječno. Ono što našu igru može učiniti beskonačnom.
Ako želimo da trajemo, ako želimo da haos neprestanog događanja pretvorimo u ples, moramo se osloniti dublje – u centar, u biće, u zašto. Naše lično i organizacijsko zašto.
Šta je svrha onoga što radimo? Na koji način doprinosimo svijetu? Kako kroz ono što radimo mi kao pojedinci i kao zajednica postajemo bolji ljudi?
Tek kada se povežemo sa tim odgovorima, moći ćemo iznova izmaštavati viziju i misiju. Ili ćemo najzad stati i razumjeti da bez njih ne možemo dalje. Tek odatle ćemo, u ludilu derviške brzine svijeta kojeg vrti vještačka inteligencija, moći da imamo jasan i miran pogled.
Ostaće pred promjenom ono što je vječno – naša svrha da u beskonačnoj igri, koja će trajati i poslije nas, ostavimo lijep, ljudski trag. Ostaće vječna važnost ljudi, zajednice, odnosa i našeg prava da gradimo i izmaštavamo bolji svijet.
Držeći se naše svrhe i ljudi koji moraju uvijek biti njeno središte – i naš biznis ostaje moćan surfer, kakvi god i koliko god veliki talasi bili. Jer sve dok pratimo ljude i njihove potrebe, ostajući vjerni svom centru – može nastati samo ples.
Ples kroz koji učimo da je promjena tu da bismo se upoznali sa vječnim.
Comments